Intervju: Milomir Kovačević Strašni – Moj sarajevski blues

Ako mi je žao zbog jedne stvari kada je u pitanju razgovor ugodni sa Milomirom Kovačevićem Strašnim, jeste što ga nismo vodili uživo, za šankom. Maltretiranje tastaure zna da smori i ubije u pojam najupornije, ali se Milomir, u svom maniru velikodušnostiiI osjećaja za čovjeka, otvorio i kako sam kaže, ne pamti da je ovoliko kucao odgovore na pitanja.

“Mogao sam škole završiti da sam ranije toliko pisao”, priznaje.

Predstavljati Milomira Kovačevića Strašnog nema potrebe. Kako sam kaže, bolje se izražava fotografijama, kroz njih će vam sve reći. Za neupućene u istoriju fotografije na ovim prostorima, možemo reći- foto hroničar novije istorije Sarajeva, socio kulturnih fenomena bivše Jugoslavije, autor nekih od najpotresnijih fotografija ratnog Sarajeva, dobitnka mnogobrojnih priznanja, odlikovanja, čak i od strane predsjednika Francuske. Od 1995. godine živi i stvara u Parizu. Uostalom, koga interesuju faktografije, www.milomirkovacevic.info ima sve. Pričali smo o aktuelnim dešavanjima u Parizu, o Sarajevu, svemu po malo, koliko to četiri strane kucanog teksta mogu da istrpe…

O sebi kaže: “Samo sam radio i fotografisao život oko mene. Činjenica je da sam bio svuda prisutan, sve me interesovalo, mijenjali su se sistemi, države, a ja sam uvijek snimao. Malo je možda grubo reći da sam samo sarajevski hroničar, mislim da sam mnogo ozbiljno radio i dokumentovao i istoriju i Jugoslavije. Snimanje rata u Sarajevu je samo nastavak onoga što sam snimao ranije. Isti grad, iste ulice, samo se sada situacija promijenila. Ranije sam fotografisao ljude na ulicama i djevojke, sada su to bili naoružani ljudi, sa ili bez uniforme, djeca sa plastičnim pištoljima i puškama, ljudi sa kanisterima vode, drvima, ranjenike, razrušene zgrade…

Vaša sarajevska fotografija u kojoj ste snimili branioca grada koji je zatražio sklonište pored reklame na kojoj se nalazi Ajfelova kula, nekako izražava simboliku trenutka, nekad i ovog što se dogodilo u Parizu sad..

Jeste. Snimljena tačno drugog maja, mislim negdje oko tri sata popodne, kada je prva granata udarila u Zemu. I eto, kakve slučajnosti, pravim izložbu baš o Ajfelovom tornju i to u blizini Bataklana gdje je bio masakr. Inače je atmosfera između straha ljudi koji ne izlaze nigdje i onih koji nasuprot njima, još više izlaze da pokažu da se ne boje i da žele nastaviti živjeti.

 Kako ste ovih dana u Parizu?

Ne znam ni sam kako sam. Tu noć sam bio u blizini, gdje inače izlazim, kod Josette u mojoj kafanici sa prijateljima i veoma je sve slično bilo kao drugog maja 92 u Sarajevu. Strah, panika, ljudi se sklanjaju kojekuda, dezinformacije… Mala je razlika što sada postoje moderni telefoni pa smo mogli gledati informacije direktno, mada je bilo poziva i poruka iz vana sa šokantnim vijestima. Naravno, kao iskusni “ratnik” razuvjeravao sam ih da će to proći. Ali, ipak sam morao ostati spavati kod prijatelja jer je metro bio zatvoren, pa smo onda fino zasjeli, naručili još vina i meze.. Ako je ginuti, bar da to bude sa osmjehom i u veselju…

Kada gledam fotografije iz sarajevskog ratnog perioda, imam osjećaj da su kao dokument, snažnije u ovom trenutku, sa odmakom od dvije decenije, nego od trenutka kada su stvarane, iako su tada možda imale veći značaj?

Bez obzira što sam snimao svakodnevno, nikada nisam želio raditi klasične reporterske fotografije, bez obzira što ih je vrlo često i bilo. Moralo je to biti nešto više od toga. Još kada se kasnije stave u neki kontekst, onda to dobija drugu dimenziju. Uvijek sam radio na duge staze, smišljene serije, morao sam biti unutar dešavanja i dati svoj pečat,viziju.

 Čestim izložbama po Evropi pričate Vašu sarajevsku priču?

Trudim se da pričam svoju istoriju o Sarajevu, Bosni i Jugoslaviji na svoj način, daleko od standardnih klišea, bilo domaćih ili stranih. Ima dosta neistina, manipulacija, propagande, ljudi na zapadu jednostavno ili nemaju vremena ili previše vjeruju novinarima i raznoraznim nazovimo stručnjacima za naše prostore, koji vrlo često prave sitne ili krupnije poslove i žive od naše tragedije. Moja je priča sasvim drugačija, iskrenija sa mnogo više intime, ljubavi prema našim narodima i mnogo ponosa da sam živio u ta neka sretna vremena za koje nas danas uče da smo bili u diktaturi ili tako sličnim glupostima.

Radili ste tokom tih ratnih godina mnoge serijale, ali “Lutke” i “No name” serije su po mnogočemu specifične, dodatno naglašavaju tu aluziju destrukcije, u kojoj se prepliću stvarne i apstraktne žrtve, gotovo bez uočljive razlike…

Na samom početku rata bilo je dosta mrtvih i ranjenih. Takve fotke poslije nekoliko mjeseci postaju svakodnevne, nazovimo normalne, tako da sam se trudio da to prikažem na sasvim drugi način, simbolično. U sredini te serije sa lutkama, nalazi se i mrtav vojnik a razlika se skoro i ne primjeti. Tolika je bila razlika između života i smrti. “NN ili No Name” serija je o ljudima koji su ubijeni u Sarajevu i sahranjeni bez ikakvog dokumenta. Kasnije su neke žrtve prepoznali po predmetima ili odjeći. Bili smo samo brojevi u statističkim izvještajima koliko je toga dana, mjeseca ili godine poginulo, ranjeno, ljudi, djece… Sve je poprimilo neku drugu, višu dimenziju…….

 Bavili ste se ranije i rokenrol fotografijom, ali serijal fotografija iz ratnog Sarajeva je izuzetno naglašen vid dokumentovane kreativne subverzije i prkosa…

Sve te fotke sa ratnih kocerata imaju takvu snagu, energiju, ludilo… Sve se radilo kao da je zadnji put i išlo se do kraja, jer nisi znao da li ćeš se uopšte vratiti kući isto veče, a sutra je već misaona imenica, novi dan i novi izazovi. Naravno da sam i radio izložbe sa svijećama koje su isto bile vrlo važne za mene, a i za prijatelje, koje su možda na najbolji način oslikavale ratno stanje, ali nekako upakovano esteski na moj način.

Vaš je rad negdje od samih početaka posvećen životu ulice, društvenih i kultuloroških fenomena. Koji od serijala koje ste pravili po Vama evocira najljepše uspomene, da je shvaćen kao najintrigantniji, najizazovniji. Mislim na period prije rata…

Ulica je samo jedan dio moga nazovimo rada, jer to nije za mene rad, to je moj život. Volio sam sve te ljude, svakodnevno ih sretao,pričao sa njima, pravili šale, pričali viceve i fotografijom sam komunicirao sa njima. Takva je atmosfera bila, slično kao u Felinijevim filmovima. Svaka ta serija mi je draga i ima svoju priču, uvijek je lična. Ništa od toga nije rađeno za novine ili po narudžbi. Rok koncerti su važan dio mog života, tako da imam snimljene sve koncerte i dobar dio publike, ulice, navijača FK Sarajeva “Horde zla”, pa onda super serija na Grbavici isto sa navijačima, ali iza žice, pa onda pozorište…Otkriće za menr kada je bio Yu Fest u Sarajevu 86 ili 87, sve predstave na otvorenom, a ja mogao sve snimati i poslije prva ozbiljna izložba u Domu mladih i u Subotici, u njihovom pozorištu. Možda su fotke sa Davorkom, duple expozicije pri snimanju na samom filmu i ostale njene fotke ostale duboko urezane, jer je sve nekako ispadalo kako sam želio. Međugorje je isto ostavilo jak dojam na mene i kao fotografa, a i kao čovjeka, dosta mi je promijenilo viziju života. I naravno fotke iz zatvora 90-e godine su mozda fotografski najjače. U to vrijeme snimati po zatvorima, sa svim tim ljudima bez ikakvih problema, šta više, vrlo otvorenim i susretljivim. Za istu seriju sam i dobio jednu od najboljih francuskih nagrada, a i odštampali su moju prvu knjigu “La Part de L”Ombre” Actes Sud, Arles. Bez obzira što sam već radio u novinama, zadnji dan Republike 29 .9.1989, početak prvih izbora, manifestacije i sve ostalo više je bio lični angažman. Vrlo malo toga je inteeresovalo novine u kojima sam radio. Živio sam stvarno sa moji fotoaparatom, skoro da nisam ni spavao i znao sam apsolutno sve šta se događa, a da nisam nigdje bio. Sve sam na ulici mogao saznati, bilo od ljudi, kojih sam znao na hiljade, do sitnih plakata, najava u novinama. Ponešto nisam uspio ni sačuvati i jako mi je žao, ali viša sila u ona luda vremena, dobro sam išta sačuvao.

Posebno je snažna ta vizuelno društvena i politička paralela između fotografija Tita i te ikonografije tretirane prije, tokom i nakon rata…

Meni je to vrlo važna serija, koja još uvijek nije završena priča. Imam još toga da snimim da bi sve izgledalo kompaktno.

U Vašim serijalima na najbolji, najdirektniji način hvatate ljudske emocije. Počevši od ratnih sarajevskih, preko meksičkog serijala, pa do bistroa u Parizu… Koliko je teško, izazovno ući u čovjeka, uhvatiti autentičnost trenutka u kom se nalazite?

Čovjek je uvijek u prvom planu u mojim fotkama, volim ljude, oni to osjete i to se kasnije vidi na fotografijama. Naravno, to je ozbiljan rad, treba posmatrati, stvoriti uslove da se takve fotografije naprave, poštovati ljude bez obzira iz kog miljea dolaze. Uvijek pred sobom vidim osobu u najmanju ruku ravnu meni, nisam sudija nego prihvatam ljude onakvi kakvi jesu i trudim se da nešto najbolje iz njih izvučem. Svaka ta serija zahtjeva određeni pristup. Recimo, u pariskoj kafani sam preveo šest godina svako veče, sve sam ljude znao, bio sam njihov, a sada su i oni moji prijatelji. Izvadim aparat, niko ne reaguje, to im je nešto najnormalnije. Vrlo često kažu da su počatvovani da ih fotografišem i pomagali su mi koliko su mogli, postavljali izložbe… Bili smo jedna cjelina, Još kada se potrefi svijetlo, onda sve ispadne super. Zato vjerovatno snimam samo noću da bih sačuvao tu atmosferu. Meksiko je slična priča, Guča festival isto tako… Sada je trenutno aktuelno snimanje kod Josette…

Zovu Vas i fotografom kontradikcije? Fotografom života i smrti. Gdje je po Vama granica ili krajnost specifičnih trenutaka u kojima trebate dokumentovati situaciju koja graniči sa etičkim i moralnim normama, zarad autentičnosti dokumenta, koji će ovjekovječiti takav trenutak…

Zovu mene svakako, a između ostalog i fotografom kontradikcije. Možda što sam u tim teškim i strahotnim vremenima snimao i svjedočio o stradanju mojih sugrađana, a sa druge strane snimao pravi život sa mnogo dostojanstva. Nisam snimao bijednike, siromahe, već ljude koji su živjeli i borili se da prežive u tim teškim vremenima sa puno volje i da ostanu normalni. Čak im dosta veselih fotografija, bez obzira što je rat. Bilo je trenutaka, makar djelić sekunde, kada se osmijeh vratio. Isto u zatvorima, nisam snimao kriminalce niti ljudske zvjeri, neljude koji žive u specifičnim životnim uslovima. Snimao sam štićenikeu domu za odrasle u Fojnici pored Sarajeva, snimao sam ljude sa posebnim potrebama u Zavodu Drina, ali ih ne tretiram kao bolesne i sklonjene od društva, već ono pozitivno u njima. U ratu je Sarajevo bilo razrušeno, ali opet na mojim fotografijama, to izgleda skladno. Od destrukcije napraviš nešto novo, što koliko toliko ima novu ljepotu na fotografiji, makar estetsku, nešto što se više ne može srušiti.

Na čemu trenutno radite?

Trenutno je sezona noćnog Pariza, negdje do Božića u januaru. Naravno zima je moje vrijeme, da i pravim fotke u labaratoriji, a isto nastavljam seriju kod Josete. Ima još raznih projekata koji su u toku, koje radim dugi niz godina pa polako privodim kraju, bilo da se radi o Sarajevu, o Titu, pariskim grobljima ili generalno sa Sarajlijama koji žive u Evropi i njihovim suvenirima na Sarajevo i prijašnji zivot.